"KRALJ AFRIKE" IMAO JE VAŽNU PORUKU ZA VELJKA PAUNOVIĆA: Nemoj da se plašiš... Imaš materijala!
Milovan Rajevac je jedno od najznačajnijih trenerskih imena u istoriji srpskog fudbala.
Čovek koji je stekao status božanstva u Africi zbog rezultata sa reprezentacijom Gane, dok je u Srbiji ostao upamćen kao stručnjak koji je kao klince u Vojvodini afirmisao Dušana Tadića i Gojka Kačara.
Analiza igre protiv Španaca i Saudijaca
Okom predanog fudbalskog vuka i znalca Milovan Rajevac analizirao je igru srpske fudbalske reprezentacije pod selektorom Veljkom Paunovićem, pohvalio igranje u sistemu 4-2-3-1 i uputio očinski savet, da bude hrabriji i da ukaže veću šansu mladim fudbalerima, zarad budućnosti i nadolazećih takmičenja.
Kako ste videli reprezentaciju Srbije u dve prijateljske utakmice za nama?
- Mogu reći, dve jake utakmice. Prva protiv Španije... Dobro Španija je među najboljima na svetu, imaju svoju igru, sistem, dobro se znaju. Selektor De la Fuente većinu igrača trenirao je u mlađim kategorijama. To je izvanredna reprezentacija! Mi nismo mogli da se snađemo protiv njih, jer su nas širili u fazi napada i pravili nam velike probleme. Nismo mogli da odgovorimo, niti da im se suprotstavimo. Rezultat 3:0 za njih je bio realan. Mi smo pravili greške, davali su nam golove iz prostora, koji mi nismo branili, posebno ispred 16 metara. Nismo bili ispred lopte. Ali, stekli smo iskustvo. Ono što me raduje je da ima više motivacije kod nas, u odnosu na prethodni period.
- Protiv Saudijske Arabije smo videli dva poluvremena. Radio sam tamo, znam kako igraju. Prvo poluvreme bilo je neorganizovano sa naše strane, dosta smo ostavljali prostora rivalu. Uhvatili su nam dve ili tri kontre, a to ne sme da se dozvoli. Malo srećno smo prošli u prvih 45 minuta, jer smo iz zadnje linije pokušavali da odemo u završnicu, što je neodgovorno. Sreća, pa su nam dali samo jedan gol. Bili smo baš loši. Drugo poluvreme bilo je sadržajnije sa naše strane i tako treba da igramo. Saudijci su napravili grešku, jer su dopustili da ih sateramo u 16 metara, a mi smo tu jači i opasniji, posebno u skoku. To nam je odgovaralo, znale su se linije.
Miks mladih i iskusnih igrača dobitna kombinacija
Treba li reprezentaciji sveže krvi, novih imena?
- Treba nam miks! Mladih, ali i starijih igrača. Preko mladih da imamo trku i energiju, preko starijih iskustvo i udeo u igri. Ovo kako je sada složeno, deluje lepo, mada može i bolje. Mitar (Aleksandar Mitrović op.a.) i drugi stariji igrači dosta znače. Da vam kažem, nema stari ili mladi igrač. Dok god neko može da daje reprezentaciji, treba da igra. Ima tu materijala, među tim momcima, samo selektor ne treba da se plaši uspeha.
- Uvek sam u svojim ekipama imao nekoliko mladih igrača. Kako u klubovima, tako u reprezentacijama. Setim se Vojvodine, kada sam u prvim tim uveo Dušana Tadića sa 17 i Gojka Kačara sa 18 godina, plus još nekoliko momaka. I oni su postali nosioci igre. Isto je bilo i sa Borcem iz Čačka, sa Darkom Lazovićem, Nemanjom Milunovićem i ostalima. A, Gana. Ovaj momak što je Nemcima dao gol Abdul Fatavu, ušao je u reprezentaciju kod mene, sa 17 godina. Ili Mohamed Kudus iz Totenhema, koji sada vredi 75 miliona evra. Mladi su budućnost tima koja će da traje. Mlad igrač je uspeh, ne donosi samo biznis i novac, već i rezultat.
- Ne treba bilo ko da se plaši da stavi mladog igrača, jer se to uvek vrati dobrim. Ne mora biti briljatno, ali mladog treba osetiti, naći mu mesto u timu. Ako imate jednog starijeg štopera drugi treba da bude mlađi i tako pravite tandem. Isto tako i u veznom redu i špicu. Moraš mlađe da staviš u vatru. E, to treba da bude put naše srpske reprezentacije. Da napraviš zvezdu od mladih u reprezentaciji. I, to nam fali. To ne radimo godinama unazad, a to moramo da uradimo.
Nismo smeli otpisati Tadića i Matića
Jel vam smeta nešto u reprezentaciji u prethodnom periodu?
- Žao mi je što smo neke starije igrače otpisali tek tako. Ima ih nekoliko, ali izdvojio bih Dušana Tadića i Nemanju Matića. Uz njih, trebalo je da pravimo nove mlade zvezde, da ta deca sazrevaju igrajući sa njima dvojicom. To je ogroman propust, koji nažalost ne možemo da vratimo.
Kako vidite selektora Veljka Paunovića u odnosu na prethodnika Dragana Stojkovića?
- Sigurno je da svako ima svoju ideju i da radi drugačije. Vreme će pokazati kako će i koliko biti. Imaju sasvim drugačija gledišta što se tiče fudbala. Piksi nas je odveo na velika takmičenja i to je u redu, ali ovo zadnje protiv Albanije... Taj meč mu je došao glave, to je bila utakmica koja nije smela da se izgubi, kao i ona koja joj je prethodila. Ali, najgore je pričati šta je bilo. Čovek je otišao, a uradio je mnogo, Srbija je sa njim bila na SP i EP. Nije napravljen veliki rezultat, ali se otišlo... Nažalost, na kraju se gleda samo rezultat, bez obzira šta si uradio ranije i kako igraš.
- Sada je najvažnije da naučimo nešto iz njegovih grešaka. I kod Tumbe (Ljubiša Tumbaković op.a.) igrali smo super, pa su ga promenili zbog jedne utakmice. Takav je život selektora. Padneš zbog jednog meča, iako si na deset prethodnih bio perfektan. Mi nažalost, nemamo praksu da izdržimo selektora, da ga očuvamo... Kao što neki drugi rade. Selektorski posao je težak, to je zanat koji moraš da imaš.
Sviđa mi se sitem 4-2-3-1
- Sviđa mi se što je Paun (Veljko Paunović op.a.) izjavio da će igrati 4-2-3-1 sistem, koji sam igrao sa Vojvodinom, Borcem i Ganom. Sećam se, SP 2010. engelski "Gardijan" pisao je da sam taj sistem najbolje razvio. Taj sistem 4-2-3-1, ako ga usavršiš lako može da pređe u 4-4-2, sve zavisi. Drago mi je da se opredelio za sistem sa četvoricom pozadi, jer su to nekada Holanđani patentirali, a on se razvijao kroz vreme. Trener je taj koji drži sve konce igre, on je taj koji koordiniše, i od koga sve počinje.
- Uvek sam mu na usluzi, šta god mu bude trebalo. Meni je Radomir Antić bio kao stariji brat, njegova iskustva su mi mnogo pomogla. Kao i ono što sam naučio od Bore Milutinovića koji je legenda u svetu. Plus lekcije od Ljupka Petrovića i Milorada Kosanovića. Normalno, ako treba da se vidimo, tu sam, mogu da slušam i pričam o fudbalu ceo dan, nikada mi nije dosadno. Ha, ha, ha...
Srbi, bolna je istina, izgubili smo struku
Kako igra Srbija u odnosu na ostale reprezentacije u svetu?
- Napraviti prepoznatljivu i unikatnu igru je proces. Reprezentacija Srbije treba da ima svoj način igre. Kao, na primer što imaju Španija, ili Francuska. Ali... Srž problema je što smo mi malo izgubili svoju školu. Nešto nam se tu pomutilo. Postali smo lako čitljivi za rivale. Videlo se to protiv Španije, gde je nama bilo teško da im pariramo u svim segmentima igre.
- Treba otvoreno reći, da smo se mi u Srbiji najviše pogubili u struci. Nemamo više dobre i velike trenere. Daj Bože da ih stvorimo... Ne znam. Crvene zvezda i Partizan uvek su imali kvalitetne trenere, pravili igrače... Vojvodina takođe. Sada to ne vidim. Nekad smo imali strašne trener po Evropi, sada nas nema nigde. Nema nijednog našeg stručnjaka koji vodi neki klub koji je u vrhu u Evropi. Pala nam je škola trenera, a to se ogleda kroz slabe rezultate reprezentacije i klubova. Ali, daj da vidimo šta će Deki (Dejan Stanković op.a.) da napravi sa Zvezdom... Pazite, da li je neki strani stručnjak došao u našu školu da nam pokaže nešto, demonstrira... Da naučimo od onih koji imaju rezultate, da vidimo kako su oni uspeli...
Nacionalni naboj je mnogo bitan
Ima li boljih dana za srpski fudbal?
- Nemamo igru, nemamo karakter... Pazite, nekad su drhtali od nas, ne samo od stare Jugoslavije, već i od Srbije. Reprezentacija je izgubila kult, kao što je to bilo ranije. Mnogo je tu razloga... Recimo, Hrvati jesu kvalitetni, ali zahvaljujući nacionalnom naboju budu duplo bolji, nego što jesu. Kod nas toga nema. Nažalost. Zašto? Nemam odgovor.
Zar je nacionalni naboj toliko važan?
- Mnogo, mnogo... Nacionalni naboj je prva stvar u celoj priči. Pored toga imate još četiri do pet stvari, da biste u reprezentaciji ostvarili vrhunski rezultat. Svlačionica je važna, tehnički i taktički deo, mentalni i fizički... To su stvari koje selektor mora da ima u malom prstu. Biti selektor je uzvišeno mesto za svakog trenera. Lep, ali i težak posao, jer ti je cela nacija na leđima. Ali, ako si stručan i znaš, onda ćeš da pobediš.
Gde su nestali crveni dresovi
Srpska reprezentacija igra u plavim dresovima, a dve decenije identitet je građen kroz crvenu boju. Da li nam je to bilo potrebno?
- Ne znam kako je to išlo kod nas i zašto je promenjeno. Ni meni nije jasno, što više ne igramo u crvenim dresovima! Boja dresa je mnogo važna, identitet reprezentacije je mnogo bitan... Što je sada ovako, ne znam... Iskreno. Zamislite da Italijani promene boju svog dresa, ili Španci, ili Francuzi... Voleo bih da znam što više nismo crveni, nego plavi. Da neko izađe, ko je to odlučio i da se kaže naciji... Igramo u plavim dresovima kao da smo Jugoslavija. Ali, mi smo Srbija, naša primarna boja je crvena... Treba misliti i na narod, jer publika voli da kupi dres, da se identifikuje sa reprezentacijom, nekim igračem... Fudbal je nacionalni ponos, ali i veliki biznis.
Šta je još po vama potrebno za uspeh reprezentacije?
- Evo, daću vam nekoliko primera. Uzmimo dva trenera, Ćiru Blaževića i Ivicu Osima. Recimo, kad igraš protiv ekipe iz sedme lige Osim te motiviše tako da budeš oprezan. Sa druge strane, Ćiro je drugačiji, kad mu dolazi najbolji tim na svetu, on izađe pred igrače i kaže - bolji smo, daćemo im pet komada! Šta hoću da kažem? Bitna je motivacija... A, svako do nje dolazi na svoj način. Ili, recimo, uzmite primer našeg Nenada Lalatovića. On je fenomenalan stručnjak. Gde god da dođe podigne ekipu i napravi rezultat. Znači da ima to što imaju samo moćni i veliki treneri. Što bi narod rekao, žvaku da pokrene ekipu i dođe do rezultata. Nije to jedanput uspeo, već svaki put gde je radio. Lalatović ponavlja uspešne stvari, a to onda nije slučajnost!
Srbija ima decu i ona su naš veliki kapital
Kako ste videli uspehe mladih selekcija, omladinci će igrati na evropskom, a kadeti na svetskom prvenstvu?
- Sada je najvažniji period pred tom decom. Ključ, kako generisati igrače iz tih selekcija za A tim. Hajde opet, da vam dam primer. Kada sam bio selektor A nacionalnog tima Gane, vodio sam i U20 selekciju i lokalnu reprezentaciju. Sa U20 Gane postali smo prvaci sveta 2009. u Egiptu. Ta mladost bila je moje bogatstvo u narednim godinama. Voleo bih da ta srpska deca urade nešto na tim takmičenjima koja im predstoje. Srbija je uvek imala i imaće mlade i kvalitetne igrače, ali i dobre rezultate... Imali smo dve titule sa Ljubinkom Drulovićem na EP i Veljkom Paunovićem na SP. To je bilo naše blago. Šta se desilo sa njima? To je pitanje za Savez i trenere, ma sve strukture.
- Ova deca koja su izborila plasman na EP i SP su ogroman kapital koji ne sme da se izgubi! Oni su ti koji će u narednih 10 godina naciji kroz reprezentaciju donositi veliku radost i rezultat. Hajde, da sada budemo pametni, da toj deci damo šansu! Izgubili smo neodlaskom na mundijal, u redu. Evo, prilike da te klince ubacimo u A tim i to kroz prijateljske utakmice. Da napravimo vizija reprezentacije u budućnosti, da budemo hrabri... To su pre nas uradili Španci i Holanđani, kada su bili u krizi i kada nisu otišli na velika takmičenja. I posle su imali uspeha... Hajde da budemo mudri.
Gana i SP 2010. ostaje za sva vremena
Zvali su vas "kralj Gane" posle uspeha na SP u Južnoj Africi, kakva su vam sećanja na taj period?
- Fenomenalna, normalno. (smeh) Niko mi se u Gani nije mešao u posao. Bio je to najveći uspeh u istoriji Afrike, biti peti na svetu. Sve je bilo potaman do utakmice sa Urugvajem, kad je Đan promašio penal u 120. minutu, a Gana ispala posle penala. I drugi put, kad sam postao selektor Gane bilo je dobro, ali je korona napravila problem. Ono što mi je drago, jeste činjenica da je posle mene ostala igra. Gana je i nakon mog odlaska otišla na mundijal 2014. u Brazil. Meni je to bila velika satisfakcija.
- Što bi neki rekli, slučajno sam igrao dva finala Afričkog kupa, bio prvak sveta sa U20, bio peti na svetu u Južnoj Africi... I danas, kad odem bilo gde u svetu, ljudi iz Gane kad me vide, žele da se slikaju sa mnom. U Njujorku, kada sam bio vozi me taksista i prepozna me, kaže da je iz Gane, zaustavlja sve... Izabrali su me u Africi za najboljeg trenera kontinenta! Zamislite to, da jedan Srbin dobije takvo priznanje. I to se nažalost ovde retko pominje. Glupo je da pričam o sebi, neka govore rezultati, bolje tako.
Kako ste videli mečeve baraža za SP?
- Četvorostruki prvak sveta Italija treći put zaredom nije uspela ode na mundijal. Neviđeno. Ali, to je fudbal. Isključili su im igrača, ušli su u problem iako su vodili. Otišlo se posle na penale, i tu nisu imali sreće... Šta da se radi. Trebalo je da odu na mundijal, šteta je što ih nećemno videti... Ali, mi smo radosni zbog BiH, biće nekog jugoslovenskog fudbala na SP.
Srbija pobedila samu sebe
Kad smo kod mundijala 2010, sećate li se utakmice protiv Srbije?
- Neverovatan osećaj, specifičan. Dok sam radio sa Ljupkom u Zvezdi dobro sam upoznao kvalitete Marka Pantelića i Nikole Žigića. Znao sam i Antaru (Radomir Antić op.a.) naravno. Ta utakmica je bila mnogo važna, kako za nas, tako i za Srbiju, jer je bila prva na mundijalu. Lomila se, a Gana je dobila zahvalujući sreći i greškama Srbije. Računao sam pre početka meča da će biti dobro i ako bude nerešeno.
- Srbija je tu pobedila sebe! Imali su isključenje Aleksandra Lukovića, a mi dobili igrača više, posle i penal. Srbija je mnogo grešila, a sreća je bila na našoj strani. Mi smo se tu podigli i sa Nemačkom prošli grupu, dobili Ameriku i plaisrali se u četvrtifanle, gde nismo imali sreće protiv Urugvaja. Taj promašeni Đanov penal u 120. minutu, pre toga tri šanse u pet sekundi. Još čekam da se spusti ta lopta sa prečke i uđem u polufinale.
Vodio bih Srbiju za "dž", ali...
Zašto nikada niste postali selektor Srbije?
- Bilo je poziva posle SP 2010, još je Radomir Antić bio selektor... Nekako, imao sam osećaj da je to bilo protokolarno, da nije bilo iskreno i vruće, da nije to bila istinska želja. I zato se to nije ostvarilo. Što kaže Moka Slavnić, radio bih i džabe, ali eto... Nekome je bio važniji džep. Nema veze. Želeo sam da posle Gane budem selektor Rusije, ili Amerike. Zamislite da neko od njih bude peti na svetu, kao Gana. Šta bi to tek bilo - zapitao se i tako završio intervju za Kurir Milovan Rajevac.
Izuzetno bogatu, plodnu i uspešnu trenersku karijeru imao je Milovan Rajevac koju je započeo 1989. godine u Borcu iz Čačka. Radio je u velikom broju domaćih klubova, a posebno je ponosan na period proveden u Vojvodini. Kao selektor vodio je reprezentacije Gane (dva puta), Katara, Alžira i Tajlanda.